Page 337 - Vinkler, Jonatan, in Jernej Weiss. ur. 2014. Musica et Artes: ob osemdesetletnici Primoža Kureta. Koper: Založba Univerze na Primorskem.
P. 337
art déco u hrvatskom glazbenom zavodu u zagrebu ...
te pod pseudonimom Stana Vinšek, slovenske književnice, prevoditeljice i di-
plomirane pjevačice, žene živoga duha koju sam dobro poznavala. Ona je bila
prijateljica Brede Šček, čije je popijevke prevodila na njemački (zbirka Med ro-
žami, Ljubljana 1955), a na skladateljičin opus je nadahnuto i znalački upozo-
rila u jednom članku još 1938. godine.82 Nakon smrti Vide Rudolf moja je obi-
telj naslijedila njezinu zbirku nota, koja je iz Ljubljane dopremljena u Zagreb.
U toj zbirci nalazi se lijep broj izdanja slovenskih popijevaka, među kojima za-
sigurno ima još primjeraka o kojima bi vrijedilo pisati.
Zaključak
Put od knjižničnog ili arhivskog ormara do javnosti može biti različit, ali uvi-
jek je na dobrobit naših sveukupnih spoznaja o baštini. Želja za istraživanjem,
posizanje za onim što nam sve može ispričati neki dokument ili notno izda-
nje, dovela je do toga da je u ovaj tekst mogao stati samo dio priča s izložbe
Art déco u HGZ-u, četiri godine nakon njezinog postavljanja u Hrvatskom
glazbenom zavodu. Predstavila sam prije svega vrlo rijetka izdanja (npr. Mol-
ba K. Manojlovića i zbirka B. Šček, jedini primjerci u Zagrebu, možda i Hr-
vatskoj), čije su zanimljive korice bile nepoznate stručnjacima iz područja po-
vijesti umjetnosti.
Preostala građa s izložbe u HGZ-u također zaslužuje punu pozornost.
Prije svega se to odnosi na dizajn programa koncerta Maje Strozzi-Pečić što
ga je 1919. učinio Joza Kljaković83 i upitno autorstvo Sergija Glumca (prema
nekim autorima Vladimira Mirosavljevića) za memorandum Studija Gussi-
ch-Feller,84 koji će u jednom budućem radu donijeti dragocjene nove podatke
o stvaralaštvu tih likovnih umjetnika. Proširenje istraživanja prema izdanji-
ma koja su uz Hrvatsku vezana samo mjestom pohrane u HGZ-u dovest će do
opusa Natalije Gončarove i drugih velikih europskih dizajnerskih imena pot-
pisanih na koricama izdanja nabavljenih između dvaju svjetskih ratova, u jed-
nom od zlatnih razdoblja u povijesti HGZ-a.
Suradnja s povjesničarima umjetnosti bit će neophodna i u nastavku
mog istraživanja, ne samo zbog stručnog opisa dizajna nego i načelno. Pita-
nje je, naime, koliko se još dugo muzikologija kao struka mora boriti da se li-
kovno zanimljiva notna izdanja punopravno uvrste u literaturu iz područja
povijesti umjetnosti. Dosadašnji tekst donio je dovoljno razloga za tu borbu,
82 V. S. R. [Vida Rudolf], “Breda Šček”, Ženski svet 16, br. 6, (1938): 142–145.
83 Usp. Frano Dulibić, “Crteži, ilustracije, plakati i karikature Joze Kljakovića”, u Jozo Kljaković – re-
trospektiva: katalog izložbe, ur. Petra Senjanović (Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2009), 46.
84 Usp. Lovorka Magaš, “Reklamni zavod Imago i komercijalni grafički dizajn u Hrvatskoj 1920-ih”,
Peristil br. 51 (2008): 109–111.
335
te pod pseudonimom Stana Vinšek, slovenske književnice, prevoditeljice i di-
plomirane pjevačice, žene živoga duha koju sam dobro poznavala. Ona je bila
prijateljica Brede Šček, čije je popijevke prevodila na njemački (zbirka Med ro-
žami, Ljubljana 1955), a na skladateljičin opus je nadahnuto i znalački upozo-
rila u jednom članku još 1938. godine.82 Nakon smrti Vide Rudolf moja je obi-
telj naslijedila njezinu zbirku nota, koja je iz Ljubljane dopremljena u Zagreb.
U toj zbirci nalazi se lijep broj izdanja slovenskih popijevaka, među kojima za-
sigurno ima još primjeraka o kojima bi vrijedilo pisati.
Zaključak
Put od knjižničnog ili arhivskog ormara do javnosti može biti različit, ali uvi-
jek je na dobrobit naših sveukupnih spoznaja o baštini. Želja za istraživanjem,
posizanje za onim što nam sve može ispričati neki dokument ili notno izda-
nje, dovela je do toga da je u ovaj tekst mogao stati samo dio priča s izložbe
Art déco u HGZ-u, četiri godine nakon njezinog postavljanja u Hrvatskom
glazbenom zavodu. Predstavila sam prije svega vrlo rijetka izdanja (npr. Mol-
ba K. Manojlovića i zbirka B. Šček, jedini primjerci u Zagrebu, možda i Hr-
vatskoj), čije su zanimljive korice bile nepoznate stručnjacima iz područja po-
vijesti umjetnosti.
Preostala građa s izložbe u HGZ-u također zaslužuje punu pozornost.
Prije svega se to odnosi na dizajn programa koncerta Maje Strozzi-Pečić što
ga je 1919. učinio Joza Kljaković83 i upitno autorstvo Sergija Glumca (prema
nekim autorima Vladimira Mirosavljevića) za memorandum Studija Gussi-
ch-Feller,84 koji će u jednom budućem radu donijeti dragocjene nove podatke
o stvaralaštvu tih likovnih umjetnika. Proširenje istraživanja prema izdanji-
ma koja su uz Hrvatsku vezana samo mjestom pohrane u HGZ-u dovest će do
opusa Natalije Gončarove i drugih velikih europskih dizajnerskih imena pot-
pisanih na koricama izdanja nabavljenih između dvaju svjetskih ratova, u jed-
nom od zlatnih razdoblja u povijesti HGZ-a.
Suradnja s povjesničarima umjetnosti bit će neophodna i u nastavku
mog istraživanja, ne samo zbog stručnog opisa dizajna nego i načelno. Pita-
nje je, naime, koliko se još dugo muzikologija kao struka mora boriti da se li-
kovno zanimljiva notna izdanja punopravno uvrste u literaturu iz područja
povijesti umjetnosti. Dosadašnji tekst donio je dovoljno razloga za tu borbu,
82 V. S. R. [Vida Rudolf], “Breda Šček”, Ženski svet 16, br. 6, (1938): 142–145.
83 Usp. Frano Dulibić, “Crteži, ilustracije, plakati i karikature Joze Kljakovića”, u Jozo Kljaković – re-
trospektiva: katalog izložbe, ur. Petra Senjanović (Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2009), 46.
84 Usp. Lovorka Magaš, “Reklamni zavod Imago i komercijalni grafički dizajn u Hrvatskoj 1920-ih”,
Peristil br. 51 (2008): 109–111.
335
